Ljubav…

Koliko je ljubav prema drugoj osobi bitna stvar? U kojoj mjeri, i na kojem mjesti da se stavi na listi prioriteta? Danas sam gledao film na SFF-u, o dvoje ljudi koji se zaljube kad im je petnaest godina. On je voli, ali je avanturista, i ima plan da napusti školu i ode u Južnu Ameriku. Voli ju, ali ju ne želi, a i ne može staviti u centar svog života. Ona ga voli, i sve joj je na svijetu, do te mjere da ne zna šta će sa svojim životom. Do te mjere da ga malte ne smatra smislom svog života. On odlazi u Južnu Ameriku, kad je skupio dovoljno novaca. Ona ostaje. Neko vrijeme su još u kontaktu, dok njemu ne postane previše bolno i dok mu ne bude preveliko opterećenje to što je vezan za nju. Kad prekine kontakt, nakon što odboluje, ona prelazi u novu fazu svog života. Zaljubljuje se ponovo, ali, nakon nekog vremena on se vraća, a ona ga nije prestala voljeti. Nakon što se vratio, otkrili su da su i dalje dvije različite osobe, ali ona ga i dalje voli, i ne može to prestati. No ipak, njen sadašnji dečko je također netko tko ju voli, i netko koga ona voli, na skroz drugačiji način, doduše. Ne želi prekinuti s njim, iako se sa svojom prvom ljubavi viđa, kao ljubavnica. Nakon nekog vremena, on odlučuje da ne može nastaviti tako, da mu je previše bolno, i prekida kontakt s njom. Ona, ostaje sa drugom ljubavi svog života, ostavljajući prvu, prošlosti…

Film postavlja zanimljiva pitanja, pravo zanimljiva. Prva stvar je pitanje, u kojoj mjeri se može ići sa kompromisom u ljubavi. Ako se zaljubim u nekoga sa kim nemam zajedničkih želja, zajednički pogled na svijet, u kojoj mjeri ima smisla da mi budemo skupa? I u kojoj količini su zajednički interesi i pogled na svijet potrebni, jer se ni s kim ne slažemo u potpunosti, i sva sreća da je tako? Kako postupiti u situaciji kada ste skupa, i volite se, a znate da ćete biti razdvojeni, znate da ćete možda prekinuti? Ovo drugo mi je zanimljivije pitanje trenutno. Zanimljivije mi je, jer se sam nalazim u situaciji, da mi cura možda ide u francusku na dvije godine. Prema vezama na daljinu je pravo skeptična, a iskreno, nije ni meni ta ideja ugodna. Znam ljude koji ostanu skupa, a recimo, jedno ode u drugi grad da studira, i takve stvari. Ne znam koliko se takve veze održe, ali znam slučajeve da je ljudima to normalno išlo. Doduše, i tu se postavlja pitanje, je li im to potrebno. Ovo je, ipak, nešto sasvim drugo. Ako ona ode u Francusku, to nije drugi grad, nego Francuska. A mi i nismo toliko dugo skupa. A i da jesmo, opet, i nije bitno toliko. Bitno je kako se osjećam, i prema njoj, i prema tom pitanju, meni je barem to bitno. Duljina veze je relativan pojam, dvoje ljudi može biti skupa dugo, a da se i ne vole nešto posebno, a može biti i kratko a da se vole. I kako se uopće postaviti prema toj situaciji? Ne znam kako je uopće njoj po tom pitanju, nismo pričali o tome, a pričat ćemo sigurno. Vjerovatno ubrzo, pošto se to obično desi nakon nekog ovakvog posta :).

Ja sam osoba koja se poprilično veže za ljude, i optimista sam, tako da uvijek kontam da sve vrijedi pokušaja. Kad se zaljubim u nekoga, to mi je nešto pravo bitno, i imam instinktni otpor prema svakom obliku prekida da bi nam lakše bilo. U ovom slučaju, jednostavno osjećam otpor prema ideji da mi prekinemo sporazumno, jer ona ide u francusku, iako sam svjestan situacije kao takve. Možda se ja previše vežem, možda sam preveliki optimista, možda i oboje. Možda sam i naivan. Ali šta god da bilo, ja se osjećam kako se osjećam. Ne znam kako bi mi bilo da sam u njenoj situaciji. Kako bi mi bilo, da sam, recimo, onaj lik iz filma, i da volim nekoga, ali da znam da su mi prioriteti nešto drugo. Ne znam kako bi ostao u vezi, a da ne budem sa rezervom. Kako da nekoga u potpunosti voliš, i da se u potpunosti daš, a da se ne vežeš jer znaš da ćete se rastati? Ja ne vidim kako, barem za sebe trenutno. Tu imaju dvije opcije, ili se držati s rezervom, i u tom smislu biti i dijelom nepošten prema drugoj osobi, ili se dati u potpunosti, svjestan, da će, ako dođe do situacije kao ove koju sam naveo, biti bolno. A opet, nije nemoguće ni da nekoga voliš, ali da se za njeg ne vežeš, i da se iskreno daš. Ali opet, nezgodno je to uraditi kad znaš da ti svojojm voljom odlaziš i prekidaš. Ne jer je ne voliš, nego zato što iz drugih razloga, treba da odeš. Sad kad o tome razmislim, nekako mi, istovremeno djeluje i pravo nesebično, i pravo licemjerno. Vjerovatno ovisi od osobe do osobe, kako će biti. Da budem iskren, da sam u njegovoj situaciji, ili u njenoj situaciji sa Francuskom, i ja bi iskoristio tu priliku i otišao, vjerovatno. Nema oko toga neke velike drame. Ali opet, jednostavno mi je danas, sve to skupa, teško za razmišljat, i za išta logično razlučit… I da, ima tu još jedna opcija, da se prekine unaprijed, radi  umanjenja bola. A to mi je nije ni opcija, nikad ja nisam bio za te opcije za umanjivanje bola. Prepustim se dok god mogu, pa nek bude šta bude.

A i nije mi ovo do sada izgledalo ni čudno ni problematično, toliko. Jednostavno sam se prepustio i rekao sebi da ću o tom mislit kad za to dođe vrijeme, i da će bit šta bude, i ako prekinemo, i ako ne. Očito mi je danas takav dan, a možda je i došlo vrijeme da o ovome razmislim 🙂

netkoovamo
nešto je ode pisalo dok mi nisu ubacili virus, sad mi se ne da pisat ponovo.

10 komentara

  1. haha, čini mi se da je to kompliment :). Unikat… pa sad, ne znam. takav sam kakav sam, ponekaf mi dođe da radi tog udaram glavom od zid cijeli dan, al uglavnom sam zadovoljan. Iskreno zadovoljan 🙂

  2. hehe, pa ja i ti smo mnogo slicni. Da ti ja ispricam kako je to kod mene sve islo. Ja sam studirala u Americi 4 godine, inace sam iz Mostara i prije toga sam uvijek zivjela u Mostaru. Takodjer sam ljetne praznike provodila kod kuce, i tako sam nakon druge godine faksa upoznala momka koji mi se stvarno svidio. Hodali smo jedva dva mjeseca, a ja sam u septembru morala nazad na faks. Znaci i mi smo bili tek poceli. Te godine nismo se vidjeli sve do kraja maja – skoro 9 mjeseci. Ne da je tih 9 mjeseci bilo tesko, bilo je pretesko. Skypa, cekanja, loseg interneta, nervoze i svega mi je bilo preko glave, ali jednostavno nisam mogla da prekinem. Nakon sto smo izdrzali tu godinu, moja zavrsna godina faksa je bila mnogo laksa, pored ostalog jer sam dolazila kuci i preko zime.Ta daljina i razdvojenost je donijela mnoge pozitivne promjene, covjek se jednostavno nauci da vjeruje, zivi neki svoj zivot ali u svakom trenutku zna da ima nekog koga mnogo voli i slicno. Ali ima i mnogo mana, svadje su uduplane, sumnja, nemir i slicno su stalno prisutni. Takodje i cijela veza je nekako isprekidana, sve je nekako razlomljeno, problemi se samo nagomilavaju- bez mogucnosti rjesavanja, itd itd. Znaci tu vezu na daljinu nikomu ne bih preporucila, ali kada bih ja sve morala ponovo, mislim da bih uradila isto… 🙂

  3. Zaboravih reci da smo i sada skupa, i da se niko od nas ni u jednom trenutku nije osjecao kao da ga ovakva veza sputava. Imali smo veliku slobodu uz mnogo ljubavi 🙂 What more could we ask for 😀

  4. Pa super :). Fakat mi je drago da to čujem. Uživaj 🙂

    A što se ovog tiče, pa, mislim da je tu svaka veza priča za sebe, i u svakom slučaju, radi se o tome šta ja i ona želimo. tako da nema univerzalnog recepta, možda je bolje prekinut, a možda ne. sve ovisi.

  5. Mislim da ne treba prekidati vezu radi umanjenja bola. Nema smisla, zaista. Jer ćete oboje patiti ukoliko se sada volite. Trebate dati šansu ljubavi bez obzira na daljinu, a ukoliko je dovoljno jaka, i dalje će trajati. Ukoliko nije, onda će sama, polako, umrijeti. I neće toliko boljeti kao da sada prekinete i ostavite upitnike-šta bi bilo kad bi bilo. 🙂

  6. pa da, i meni je najmrže to šta bi bilo kadd bi bilo. iako, opet, i to nije toliki problem. i ako prekinemo i to je zato što treba tako bit, i gotovo. al ipak nisam u nikakvom fazonu radi umanjivanja bola, mislim da je ljubav vrijedna pokušaja 🙂

  7. Kako se zove film? Bas bih ga voljela pogledati. :]
    Ja i momak zivimo u razlicitim gradovima [90km udaljenosti], mada ja studiram u njegovom gradu, al sam sad preko raspusta bila otisla kuci i evo sam se vratila poslije 6 dana, nijesam mogla vise izdrazati bez njega 😀
    E sad, kad ti kazes 2 dvije godine.. khm. Ako ti vjerujes da veza moze opstati tj. ako oboje vjerujete i budete se trudili da tako i ostane, onda fakat i moze. Bi li ona mogla dolaziti preko raspusta zimi/ljeti ili za praznike? To bi nekako olaksalo stvar :]

  8. pozdravljajući se sa svim svojim prijateljima, ovdje sam da podijelim malo svjedočanstvo. Moje ime je Ruža Tomašić, imam 40 godina, udala sam se u dobi od 31 godine imam samo jedno dijete i živjela sam sretno. Nakon godinu dana mog braka, ponašanje mog muža postalo je toliko čudno i zapravo ne razumijem što se događa, on se spakirao iz kuće drugoj ženi, toliko ga volim da ne sanjam da ću ga izgubiti, pokušam moguće najbolje da se suprug vrati k meni, ali sve bezuspješno, plačem i plačem tražeći pomoć, razgovarao sam o tome s njegovom obitelji, ali nisam dobio odgovor.ako je moja najbolja prijateljica Anna Johansson obećala da će mi pomoći , Pričala mi je o muškarcu zvanom Drosagiede, rekla mi je da je vrlo sjajan čovjek i pravi čovjek kojem se može vjerovati i da nema ništa što se tiče ljubavnih pitanja koje ne može riješiti, a rekla mi je i kako je pomogla nebrojenom broju ljudi u obnavljajući njihov odnos. Stvarno sam bio uvjeren, brzo sam kontaktirao njegovu adresu e-pošte, doctorosagiede75@gmail.com ili njegov WhatsApp na +2349014523836 ili Viber na +2349014523836 Objasnim mu sav svoj problem, rekao mi je da se ne bih trebao brinuti da će svi moji problemi biti riješen odmah. Rekao mi je što da učinim da se vratim mužu, a ja jesam, rekao je da će se nakon tri dana moj muž vratiti k meni i početi moliti, i stvarno se događa, kako je rekao, bio sam jako iznenađen, ovo je tako nevjerojatno. Bogu daj slava, naš odnos je sada vrlo tijesan i oboje opet živimo sretno. Ako imate sličan problem, obratite mu se sada i riješite svoj problem jednom zauvijek. I ja sam živo svjedočanstvo

Komentariši